Ovako se rješavaju problemi

Srećom, nije sve promašeno – nađe se tu ponovo dobrih i masnih, katkad nevjerojatnih padova, kaskaderskih ludorija, letećih špagi i fora poteza, bilo da se mlate među kockama leda, u skladištu ili među svinjskim polovicama. Da je sve to nabrijanije, bilo bi super. Ovako? Sjedi, dobar. A samo zbog suludog zadnjeg fajta i katana, kao i mejking ofa na odjavnoj špici, koji podsjeća na količinu prolivene krvi i teških ozljeda zadobivenih u full contact borbama pred kamerama, zaslužuje i ocjenu više.

Zli transseksualci primaju metak

Malo humora, malo šutanja guzica

Žuti titl i Hideo Nakata

Zovu ga najutjecajnijom i najvažnijom osobom u suvremenoj povijesti horor filma, ali zanimljivo je da Hideo Nakata uopće ne voli horore! Ovaj japanski redatelj počeo je s radom u pinku eiga industriji, snimajući soft porniće sadomazohističkog sadržaja, a zatim se pretvorio u jedno od najvećih imena japanske mainstream kinematografije.

Poznat po suvremenim horor klasicima 'Krug' ('Ringu') i 'Zlo' ('Dark Water'), Nakata je 2005. godine dobio priliku raditi i u Hollywoodu, na remakeu drugog dijela 'Kruga', a na festivalu azijskog filma u Udinama predstavio je svoj novi hit 'L: Change The World', spin off popularnog serijala 'Death Note', zasnovanog na jednom od najpopularnijih japanskih stripova u posljednjih nekoliko godina.

Razgovor smo počeli s pričom o ranim danima i radu na erotskim klasicima za veliki japanski studio Nikkatsu, a koji Nakata danas opisuje kao 'robovski posao'...

'Bili su to stvarno teški dani treninga. Nisam imao puno slobodnih dana... Ali naučio sam puno. Bili su to niskobudžetni filmovi, ponekad smo morali snimiti dugometražni film u svega sedam dana! No, to je bilo moguće jer je te filmove producirao studio Nikkatsu pa smo mogli koristiti njihove setove i omogućiti glumcima da se ugodno osjećaju dok izvode scene seksa. Radilo se brzo i jeftino, ali tako se trenira. To je i danas vrlo korisno, jer sam i danas često primoran raditi jako brzo.'

Koliko ste filmova tada snimili za Nikkatsu?

Sedam komada.

Nedostaju li Vam ti dani?

(smijeh) Ne baš. Bilo je to naporno razdoblje. Ali istodobno sanjam o tome da snimim... pa, možda ne tako ekstremnu pornografiju, ali ljubavnu priču s erotskim scenama, to da. Recimo, nešto po uzoru na Kubrickov 'Eyes Wide Shut'. Ja volim melodramu i ljubavne priče.

Jeste li prije rada za Nikkatsu bili pod utjecajem njihovih starijih, crno-bijelih hitova, posebno Nikkatsu Action filmova koji su prethodili pinku eigama?

Ne baš, ali gledao sam jako puno njihovih Roman Porno (romantična pornografija, op. VG) erotskih filmova i zato sam i počeo raditi za Nikkatsu. Sedamdesetih, ti su filmovi predstavljali buntovnu kulturu mladih Japanaca i ja sam se divio i još uvijek se divim opusu redatelja kao što je, primjerice, Masaru Konuma, o kojem sam snimio i dokumentarac.

'Sadistic And Masochistic'?

Da... Pa kada sam dobio priliku raditi za Konumu kao asistent režije, osjećao sam se počašćenim i uživao sam u tome. To iskustvo danas mi je dragocjeno.

Jeste li ljubitelj horor filmova?

Ne. Kao gledatelj, nisam. Ali dobro se sjećam kada sam u školskim danima gledao 'Exorcista' i koliko sam se jako uplašio. Bilo je to ekstremno, ali dobro iskustvo. Posebno gledati ga u punoj kino dvorani, gdje su ljudi stajali nakon što su se rasprodala sva sjedeća mjesta. Oko 200 ljudi je stajalo i gledalo! Kada gledate horor s toliko ljudi koji vrište, to je posebno iskustvo. Slično se ponovilo i s projekcijom mog filma 'Krug' pa iako nisam veliki obožavatelj horora, nakon što je 'Krug' postao iznimno uspješan, u Tokiju sam ga u kinu pogledao oko šest puta samo da bih čuo curice kako vrište.

Nakata i Mark Schilling na otvorenju

'I tako ti ja snimam kadli ono eto duha...'

Marko, Johnnie & Velimir

Iako snima od početka osamdesetih i do sada ima oko 50 filmova u svom opusu, Johnnie To našoj je publici najpoznatiji po filmovima 'Izbori', 'Izbori 2' i 'Prognani', koje je snimio u posljednjih nekoliko godina. Također, posljednjih nekoliko godina počeo je i njegov veliki proboj na Zapad, kada je To izišao iz okvira filmske industrije Hong Konga te počeo osvajati nominacije i nagrade na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji. No, prvu nagradu na Zapadu ipak je primio od publike Far East Film Festivala u Udinama, 1998. godine, za svoj film 'A Hero Never Dies'.

Ove godine, ne bi li proslavio deset godina tog festivala, ali i svog trijumfa na njegovom prvom izdanju, To se vratio Udinama, gdje je donio i svoje nove filmove – najnoviju glazbenu komediju 'Sparrow', pilot TV serije 'Tactical Unit – The Code', zasnovane na njegovom filmu 'P.T.U.' (pilot je To producirao, a režirao ga je Law Wing-cheong) te svoj hit 'Mad Detective' iz 2007. godine (jedan od četiri naslova koja je snimio u posljednje dvije godine!), a koji je u Udinama osvojio i prvu Black Dragon nagradu (nagradu publike s posebnim Black Dragon akreditacijama).

Sa sobom je na festival doveo i sve zvijezde filma 'Mad Detective', neizbježnog suradnika na režiji i scenarijima Wai Ka Faija, kao i glumce koji su obilježili bližu i dalju povijest hongonške kinematografije – gromoglasni pljesak u Udinama tako su dobile ikone kao što su Lau Ching-wan i Lam Suet te prelijepa Kelly Lin.

Johnnie To

Znači, ipak nema riječi o odlasku u Hollywood. Kako to da se niste odlučili otići snimati američke filmove, kao mnoge vaše kolege iz Hong Konga i ostatka Azije?

Mnogi redatelji odlaze u Hollywood ne bi li unaprijedili svoje karijere i ispunili snove. No, moje je osobno mišljenje da nije lako otići u novu zemlju, novu kulturu i novi mentalitet. Potrebno je vrijeme za prilagodbu i zbog toga je mnogima trebalo puno vremena da naprave nešto dobro. Što se mene tiče, sve dok mogu razvijati svoje ideje i raditi filmove onako kako želim, mogu ih raditi bilo gdje.

Znači li to da uskoro možemo očekivati holivudske remakeove 'Izbora', 'Prognanih' i ostalih hitova?

Uopće ne obraćam pažnju na to hoće li Hollywood uzeti moje filmove za remake ili ne. Ne znam. Možda hoće, možda neće. O tome ionako odlučuje studio, tj. onaj tko ga je producirao. Ja s time nemam ništa.

Vaša produkcijska kompanija Milkyway specijalizirala se za neku vrstu autorskog žanrovskog filma...

Da, naš cilj jest snimati žanrovske filmove, ali na novi način, dati žanrovskom filmu novi život. Wai Ka Fai i ja oduvijek smo snimali tako da budemo originalni, da u žanr dodajemo svoje, originalne ideje i svoj, osobni stil. Pa na taj način želimo održati hongkonšku kinematografiju svježom, uzbudljivom i zanimljivom.

No, zadnja dva desetljeća ipak ste bili najpoznatiji po populističkim komedijama koje na Zapadu gotovo nitko nije gledao. Je li Vam žao što vas danas svi znaju kao majstora noir krimića i trilera, ili bi voljeli da se zna i za Vašu komičnu stranu?

Komedije sam snimao samo zato da si stvorim reputaciju u industriji, tj. samo zato da mi ljudi daju novce da jednog dana snimam ono što želim.

Kelly Lin

Otkud ideja za razvijanje TV serije iz filma 'P.T.U.'?

Serijal sam stvorio zato da bih novim i zanimljivim redateljima omogućio da se dokažu, koristeći televizijski medij za stvaranje i unapređivanje svojih karijera. To je nešto poput platforme za pokazivanje mladih talenata.

U kakvom je trenutno stanju filmska industrija Hong Konga? Unatoč tome što se snimaju dobri, hvaljeni i nagrađivani filmovi, govori se o teškoćama...?

Broj snimljenih filmova je u posljednjih deset godina opao, to je istina. Međutim, ne bih govorio o tome da hongkongška kinematografija upada u krizu. Stvar je u tome da je došlo do svojevrsnog pročišćavanja, tj. oni koji danas snimaju filmove rade uglavnom kvalitetne stvari. Konkurencija je velika, ali redatelji i dalje preživljavaju i snimaju, sve su više posvećeni tome da rade kvalitetne i drugačije stvari. Tako da je filmska industrija u Hong Kongu danas iznimno jaka, jer je kvaliteta visoka. Nije bitan porast broja snimljenih filmova, nego porast kvalitete.

Osim toga, u posljednjih deset godina dogodio se još jedan zanimljiv trend – legende se vraćaju u Hong Kong! Imena koja su napustila našu industriju kako bi otišla u Hollywood vratila su se snimati filmove kod kuće, imena kao što su Chow Yun Fat, Jackie Chan, John Woo... Stari i etablirani redatelji i glumci vratili su se Aziji i sve to promijenilo je kinematografiju. Stvari se stalno mijenjaju i nitko ne može predvidjeti što je sljedeće.

Lau Ching-wan

Dosta se govorilo političkim problemima vezanima uz Vaš film 'Izbori 2', tj. o kontroverznom prikazu kineske komunističke politike i njezine povezanosti s kriminalom. Koliko je uistinu bilo problema oko toga i je li politika razlog zbog kojeg je film klasificiran kao Cat III, tj. zabranjen za mlađe od osamnaest godina?

U Hong Kongu smo prilično slobodni. Cenzure gotovo da nema i možemo govoriti o čemu god hoćemo. Tako je bilo prije 1997. i tako je ostalo poslije. Ništa se nije previše promijenilo. Kad sam krenuo snimati 'Izbore 2', kao i u slučaju prvog dijela, u startu sam se odlučio snimati tako da dobijem oznaku Cat III pa je tako na kraju i bilo. Nema to veze s politikom.

Svoj prvi festivalski uspjeh zabilježili ste u Udinama, prije nego ste postali zvijezdom Cannesa, Venecije, Berlina... Je li vaš povratak u Udine zapravo poklon Far East Film Festivalu povodom njegove desete godišnjice?

Da. Ali nije samo moj boravak poklon. Sa sobom sam donio još jedan veliki, doslovno veliki poklon – Lama Sueta (smijeh). Uvijek cijenim svaku danu priliku i nikada neću zaboraviti da sam ovdje počeo.

Znači, na ovom ćemo Vas festivalu imati prilike sresti i u budućnosti?

Naravno.

U društvu legendi

Žuti titl ekspedicija i filipinski redatelj Erik Matti

Nagrada publike općenito:

1. Gachi Boy, Wrestling With A Memory
2. Adrift In Tokyo
3. Fine, Totally Fine

A evo što smo mi stigli pogledati:

QUICKIE EXPRESS
Savršeno debilna, genijalno zabavna i osvježavajuće drugačija indonezijska seks komedija, o žigolima i službi dostave seksa na vrata bogatih i napaljenih žena. No, kada se jedan od žigola zaljubi pa uplete u zamršeni obiteljski trokut i natovari gay mafiju za vrat, kreće potpuni kaos... Jako slično filipinskom konceptu komedije i savršeno za početak dana u kojem smo preskočili Nakatin 'L Change The World' samo zato što nam je večera bila važnija od teen SF trilera zasnovanom na cijeđenju mitologije 'Death Notea'.

HANDLE ME WITH CARE
Tajlandski masterpis. Priča o mladiću s tri ruke, road movie i ljubavna priča u jednom predivnom paketu, s klasičnom mješavinom nadrealizma, komedije, drame i tajlandske socke. 'Handle Me With Care' bio je jedan od najočekivanijih filmova godine u Tajlandu, jer ga potpisuje Kongdej Jaturunrutsamee, najveća scenaristička zvijezda u zemlji. I opravdao je sva očekivanja, podsjetivši pomalo na nama jaaako dragi 'Citizen Dog'.

THE HAPPY LIFE
Ni sam ne znam kako smo izdržali ovo odgledati do kraja. Neopisivo iritantna korejska verzija eksploatacije motiva 'ispunjavanja snova unatoč godinama' govori o skupini sredovječnih muškaraca koji odlučuju oživjeti rock bend iz svoje mladosti. Neopisivo promašeni humor, grozna glumatanja, debilno forsiranje emocija i jad i bijeda od početka do kraja.

TRIVIAL MATTERS
Vrlo moguće pa najbolji film Pang Ho-cheunga ('AV', 'Men Suddenly In Black', 'Isabella'...) do sada, zapravo dugometražna ekranizacije hrpetine njegovih kratkih priča, koje variraju od seks komedije do teške drame. Odlično režirana musaka, koja vas iz minute i minutu šalta iz emocije u emociju. S veseljem čekamo što će ovaj momak napraviti sljedeće.

MUAY THAI CHAIYA
Tajlandski boks i tajlandska mafija! Prikaz urbane džungle kroz gubitak nevinosti skupine prijatelja, čiji se životi raspadaju nakon što odluče napustiti selo i u kaotičnom noćnom životu Bangoka postati borci na ilegalnim turnirima, što ih odvodi dublje u podzemlje, nasilje i izdaju. Nabrijani, fenomenalni borilački Tajland, s gomilom krvi, sjajnom glazbom, lijepim ženama i brutalnim fajtovima – ovo je prvi film u kojem smo vidjeli da jedan borac drugome nogom zakucava glavu kroz pod ringa! Moćna i brutalna zabava.

IN THE POOL
Prvi prikazani film unutar programa retrospektive japanske komedije u režiji Mikija Satoshija, simpatičnog lika u kaubojskoj košulji i sa šiltericom na kojoj piše 'It's Always Sunny In California'. Kakav redatelj, takvi i filmovi – mješavina japanskog ludila i ziheraškog preglumljavanja nije za svakoga, a 'In The Pool', zapetljana priča o sudbinama galerije egzotičnih likova, dobra je, iako ne i fenomenalna zajebancija.

THE ASSEMBLY
Jedan od najgledanijih filmova u Kini, ono, ikada, ratni je spektakl s temom kineskog građanskog rata s kraja četrdesetih. Kineska verzija 'Saving Private Ryan' s otvaranjem prepunim raskomadanih tijela, visoko stiliziranom fotografijom i tresućom kamerom iz ruke neopisivo je šuplja, a kvazirealistični prikaz rata i iritantna melodrama u kojoj svako malo netko nekome umire na rukama nikoga od nas nisu previše oduševili (neki su čak i naputili kino nakon prvih sat vremena). Za razliku od milijarde Kineza, kojima se očito svidjela visoka produkcijska razina ravna modernim holivudskim ratnim spektaklima i činjenica da je izbjegnuta jeftina politička propaganda. Gledali smo to već previše puta. I puno bolje.

DEATHFIX: DIE AND LET LIVE
Miki Satoshi, možda mrvicu bolji od 'In The Pool', jer je luđi. Ideje kao što su pravljenje kajgane od rigotine na haubi automobila izmamile su urlike oduševljenja kod publike, a priča o nadrealnoj i apsurdnoj potrazi za insektom koji ljudima omogućuje zagrobno iskustvo bez smrti, miješa moderni japanski nonsens i staru ero guro tradiciju. Dobro, iako je 100 minuta previše za takvo nešto.

THE ROBBERYTHE FIRST ADVENTURES OF THE GANGSTA BEARS
Pang Ho-cheung je stalni gost Udina, a njegov status danas je takav da publici može puštati čak i svoje kućne filmove koje je snimio kao dijete. Ovo su takva dva, kratka amaterska krimića nastala sredinom osamdesetih u kući klinca koji je sa svojom braćom i rođacima snimao gluparije opsjednut Johnom Wooom i sanjao da će jednog dana postati redateljska zvijezda. Dobro smo se nasmijali.

ADRIFT IN TOKYO
Najbolji Miki Satoshi i posve drugačiji. Genijalna ideja – utjerivač dugova plaća zbunjenom studentu da mu pravi društvo u šetnji Tokijom, ne bi li prije odlaska u zatvor zbog ubojstva supruge koju je neizmjerno volio još jednom prošetao lokacijama kojima je s njom redovno šetao u prošlosti. Rezultat je urbani road movie, razglednica, drama i ekscentrična, originalna 'satošijevska' komedija. Walkie talkie movie? Žanr kojem želimo još ovako dobrih naslova.

FUNUKE, SHOW ME SOME LOVE YOU LOSERS!
Vladavinu Japanaca na ovogodišnjem FEFF-u nastavlja i ovo remek-djelo, kojeg je možda najlakše opisati kao 'sadistički Taste Of Tea', ili iznimno crnu mješavinu obiteljske drame i komedije u kojoj pratimo neopisive sudbine jedne (nadamo se ne tipične) japanske obitelji. Fantastično režirano i odglumljeno, a i vidjeti na velikom platnu polugolu Eriko Sato, jednu od najljepših japanskih glumica današnjice, bilo je iskustvo vrijedno putovanja. ;)

LOVE MASTER
Koji antiklimaks! Nakon velikih najava o posebnoj, feminističkoj pinku eigi, očekivalo se puno, a dobila se kita. Pa čak ni to, obzirom da u 82 minuta ima svega dvije i pol (loše) scene seksa, a ostalo je imbecilna i šlampava obiteljska drama koja ne zna što bi sa sobom. Najgore od svega jest potrošeni talent Marie Ozawe, japanske porno ikone, koja ovdje sudjeluje u najmanje erotičnoj sceni seksa ikada snimljenoj, ležeći poput leša dok naš iritantni antijunak plazi po njoj. Jad i bijeda.

RESIKLO
Filipinski mecha roboti! BMX i skejtovi! 'Predator', 'Alien' i 'Star Wars' u filipinskom loncu, koji čak i nije toliko jeftin kako se očekivalo, obzirom na solidan CGI. Standardna filipinska SF akcija za prepunu kino dvoranu gledatelja koji već znaju što očekivati od te etikete – zabavu sa skandiranjem i atmosferom općeg tuluma. A najbizarnije od svega, ovo nije bio midnight movie, već spektakl za 2:15 popodne! Veselo, urnebesno i nabrijano onako kako samo Filipini znaju kada rade blockbustere.

ZOMBIE KAMPUNG PISANG
Malezijski zombiji! Puno se očekivalo od prve malezijske zombi-horor-komedije, najavljene kao opaka politička satira i kritika totalitarizma, vjerskog i političkog. Na kraju smo dobili 118 minuta dugu davež sa 'zombijima' koji nose kreč na licu i humorom u rangu hrvatskih serija. Tužni pucanj u prazno i propuštena prilika.

THE SCREEN AT KAMCHANOD
Navodno zasnovan na instinitoj priči, koja je opsjedala novinske naslove 1991. godine – tajlandski horor o kino projekciji na kojoj su se pojavili duhovi kao gledatelji. Odlična premisa pa šteta što je izvedba samo još jedan prosječni bu! horor. Doduše, nikada do sada nismo vidjeli film koji u prvih 60 filmova ima barem 50 skerova, iako ih svega nekoliko uistinu funkcionira.

THE GUARD POST
Novi film redatelja korejskog vojničkog horor hita 'R-Point', opet s vojnicima i infekcijom koja uzrokuje nekontrolirano nasilje. Dobro klanje i fino režirana pucačina, ali generalno predugo, prezbrčkano i posve konfuzno te u globalu naporno. Ima stila, ali ništa više od toga. Još jedna ćorak za Koreju.

SICK NURSES
Masterpis horora iz Tajlanda! Ono što je 'Art Of The Devil' bio za prošle festivale, to je 'Sick Nurses' za ovaj, samo s nešto više komedije i seksa. Premisa o prodaji organa koju organiziraju seksi medicinske sestre i jedan gay liječnik samo je podloga za predivan kaos koji slijedi, a kojeg je teško riječima opisati. Sve to u produkciji jednog i jedinog Prachye Pinkaewa! Gledati, gledati, gledati!

CROWS – EPISODE 0
Hell-Madrfaking-Yea! Novi Miike razvaljuje guzice! Njegova adaptacija manga fenomena, ultranasilne priče o tinejdžerskim bandama i jakuzama, savršena je mješavina tzv. 'novog' i 'starog' Miikea, hiperstiliziranog nasilnog gangsterskog filma i tinejdžerske drame za pop tržište. Vrhunski casting, savršena režija, odlične koreografije borbi... Tko ne pogleda 'Crows' na kino platnu, ne zna što propušta. Imali smo tu čast, kao i vidjeti Miikeovu video poruku festivalu, koju je poslao kao najavu i zahvalu za topli prijem u Udinama od prije dvije godine. Vrh!